08.02.2010., ponedjeljak
|
Samo bih se htio najebat RTL televiziji isusove matere. Dakle, jedan od rijetkih filmova koje fakat volim je demolition man. Ja taj film volim, shodno tome ga i volim gledat. Kad nešto volim gledat, onda to gledam uvijek i jako. Jučer je RTL govno smrti 40 minuta prije kraja filma pustilo reklame, a nakon reklama se dogodio sam kraj filma. Jebao ti isus mater da ti jebao. U pičku. Hvala. I to sam se sjetio sad, dan nakon. I jako sam se, jako uzrujao i želim udarit nogom nešto. A onda mi je moja zaručnica rekla, pejstam "dobro, mucica, jesi ti IŠTA gledao osim demolitiona do pola, rokija, i up??" na što sam se jako smijao i sad osjećam ljubav. Svejedno, erteele, jebo ti isus mater. <3 |
07.02.2010., nedjelja
|
Po najnovijim istraživanjima, prijateljstvo je kad jedna od dvije osobe u odnosu definira točno kako i na koji način će se odnos odvijat u svakom momentu istog. Bože, kako ja mrzim ljudski jebeni preglupi i prejadni rod. I kao što je moj vrlo inteligentni bratić jednom rekao, "Inteligencija je kurac". Oh, kako samo jest. Zna bit iznimno impresivna, ali kao stand-alone karakteristika je kurac. Uglavnom, jebo ti usamljenost isusovu mater u pičku. |
06.02.2010., subota
|
Bože blagi, kakovo pijanstvo, bože blagi isuse premili. Lažna kokošja juha, mamurluk, upala grla i glup osjećaj po pijanstvu. To su te stvari koje se događaju. To je uvijek interesantno kod takvih pijanstava. Prva stvar koju osjetiš po buđenju, osim glavobolje, je onaj osjećaj srama i neugode. I uvijek je tak. Bar meni. I većinom ima zakaj tak bit. Oh promili, oh promili. Koja retardacija jebena. |
05.02.2010., petak
Koji put spremanje stana valjda može bit kompenzacija za sav goli mrtvi kurac događaja u životu. Valjda. Ne znam. I onda sam ja danas pospremio, počistio i napravio sve da se osjećam manje jadno. Ne pomaže to baš pretjerano, ali je svakako ljepše bit sjeban u lijepom prostoru. Bezalkoholna kava, prigušena svjetla i jutro o kakvom sam davno pisao, na upravo istom mjestu koje sam opisivao. Samo gledam na drugu stranu. Ali jutro je i dalje identične boje, okusa i mirisa. Veselimo se svjetovnom. Bilo kak. A i činjenica da bežični miš koji nije radio, naglo radi nakon što padne na pod, nije na odmet.  Dobro jutro. |
03.02.2010., srijeda
|
Rano ujutro, ili kasno, kako tko već želi gledat, ima jako malo ljudi online. Ljudi se druže i rade stvari po danu, a onda spavaju poput ljudi koji su radili i družili se po danu. Ljudi su ponosni na rad. Vole reć da su nekaj napravili vlastitim rukama i onda to ponavljat. I imat to kao misao vodilju u životu. Ja ne. Ja želim da mi sve materijalno samo padne u krilo. Ne zajebavam se. Glazbu i sranja ne smatram radom, nemrem. Rad je ono kaj ti se ne da. Radiš 8 sati dnevno u pačjem kurcu od dna govna i onda si ponosan na rezultate toga. A rezultati dolaze u obliku najgore plaće ikad u svemiru. Doduše, ja sam se uspio kreativno izrazit i radeć u ledu na traci. Uništavajuć metar i pol sa metar sladoleda u procesu predpakiranja. Onda su me spasili od šefova šmrkom koji je sadržavao toplu vodu. Udarao sam francuskim ključem po traci na kojoj su bili king sladoledi od jagode. Mislim da se to već dugo ne proizvodi. Kako su bili od jagode, tako je sirup uzrokovao lijepljenje za podlogu. Onda ti udariš ključem po traci da se odlijepe i onda ih narihtaš nazad da ih stroj može pokupit. Osam sati. Ja sam više udarao nego narihtavao hence the uništeni deseci kilograma sladoleda. Bilo mi je relativno zabavno prvih 5 nanosekundi. Onda sam imao osjećaj nesreće i futilnosti. Taj dan i još 2 dana koliko sam uspio izdržat u kurčevoj tvornici sladoleda i lobotomije. Moj bratić i još jedan prijatelj su izdržali godinu dana. Prijatelj je postao alkoholičar. Bratić je nesretan i mislim da i dalje udara francuskim ključem po traci, ali kao programer. I dalje nema baš puno ljudi online. Nit će ih bit još koji sat. Ovi koji i jesu online, nisu neki materijal za pričat. Zapravo, s većinom ljudi ne volim pričat. Mrzim ljude, možda je to zato. Volim slušat jamie culluma. Nekak me smiruje na depresivnu stranu. Onda sam tužan, ali bar nisam užasno najživčaniji, uz tugu. Bezalkoholna kava i klavir. I kužiš da si sam ko pseto. To nije nikaj čudno. U čemu više tražit utjehu? Prepoznavanjima na krivoj osnovi, lažnom osjećaju bliskosti, novim zvučnicima i receiveru? Oh bože, novim zvučnicima i receiveru. Jer na njima čuješ sve ono što želiš vidjeti i osjetiti, ali u obliku harmonije. Ultimativni bijeg, bar meni. Jedino moguće, ikad. Osim naravno, godina alkohola i jebanja sa ženama s kojima nemreš nit želiš pričat. Nije to čak ni iluzija bliskosti, jasno je da tu bliskosti nema. Ali je bijeg glupih. A ja sam glup ko kurac. No, učim bježat isključivo u glazbu. Iako je to teško ako si petrificiran do momenta kad je ustajanje čak i popodne, radnja koja te čini nesretnim sama po sebi. Kako može imat smisla više spominjat po koliko kriterija nam je planeta toliko kriva i jadna i tužna i kako ima toliko puno više toga ružnog nego istinski lijepog? I dalje ne vidim ništa lijepo kaj je čovjek napravio osim glazbe, riječi i poneke rijetke lijepe geste. Danas sam vidio svoj bivši auto s novim tablicama i zatamnjenim zadnjim staklima. I rastužio sam se. Taj auto je među još mnogo stvari bio obilježje jednog velikog razdoblja mog života. A danas sam htio vidjet kako gori i ritualno plesat oko njega plačuć. Vozeć pored njega, zastao sam i tako stajao minutu dvije. I kroz glavu su mi prolazile samo emocije, nikakve scene. A prolazile su onako kako zvuči zamah mača u ninja filmovima. Onda sam otišao dalje, a u glavi sam htio otić nazad i dugo ga gledat, a onda ga zagrlit pa poslat u pičku materinu. Sve je prisutno. Romansa, svađa, paljevina. Kad sam ušao u zgradu, zabavio sam se zaboravljanjem automobila, a i poslali su me na drugi ulaz, pa sam se morao sparkirat još dalje od golemog podsjetnika na kotačima. Sretno mu bilo. Volio sam ga. Bio je prvi auto s armrestom koji sam imao i bio je jako udoban. Kupio sam mu gume i ugradio plin. Prošli smo toga zajedno. Zbogom, auto. Tako mi je teško pisat u zadnje vrijeme. Nać riječi za sve emocije koje me tuku, zapravo, nać bilo kakvu riječ ili način da uklonim fuziju istih. Ne mogu ih izvuć jednu po jednu, popričat s njima, reć im da su ok, da trebaju bit ono što jesu. Zagrlit svoju tugu i reć joj zašto je ono što jest. Pustit njoj da mi kaže sve kaj ima za reć, da mi dopusti da ju osjetim u potpunosti. Otić spavat sa svojom ugodom, zagrljen. Prešamarat se sa svojom nervozom. Imamo si što za reć. Jedino sreća i ja si još uvijek nemamo kaj za reć. Samo se gledamo, s različitih strana rijeke koja nikad neće imat most. Koji put mi mahne i slegne ramenima. Većinom ju ni ne vidim, samo obalu. I sve te misli koje nisu random. Vrlo su povezane, vrlo lucidne i jako dobro objašnjavaju uzročno posljedične veze svega. Ali i dalje čine barijeru, koliko god mi pružale neugodu, mislim da mi dopuštaju da egzistiram, da paze da se ne raspadnem. I dalje nalazim utjehu samo u harmonijskim sklopovima određenih pjesama. One isto paze na mene. I daju određeni filter romantike svim ružnim stvarima koje su se događale i koje se događaju. Kao da kroz prizmu lijepe harmonije dobivam opravdanje za sve ono ružno što ljudi jesu i što rade. Priču. Soundtrack za život. Sati i sati iste pjesme koja održava emociju intenzivnom. A zapravo ista to čak ni nije. Mlaka je i mrtva za ono kaj znam da sam sposoban osjećat. Bezalkoholna kava, mlaka. S malo nesquicka. I emocija isto takva. Safety protiv kompletnog raspada sistema. Ne mogu reć da tako nije oduvijek. Štoviše, mogu reći da je oduvijek tako, apsolutno. No, nekoć sam bježao u vagone, na cestu, u pričanje s kurvama, glupanima koji su pripadali raznim supkulturnim skupinama i alkohol. Sad nemrem. Jednostavno ne mogu više, iako poželim to učiniti. Otić van, jako se intoksicirat i dobit batina od najgoreg glupana u gradu. No, s obzirom da trenutno imam gdje živjet, ne vidim smisao. Al znam da će se to opet dogodit. Ne zato kaj ja to želim, nego zato kaj to tako jednostavno jest. Ljude je sram reć na glas da su usamljeni. To je ono kaj se ostavlja za najbolje prijatelje, pijane prolaznike i pogubljena stanja svijesti. Ja sam usamljen. A imam osam stotina najboljih prijatelja na fejsbuku. To mjesto je postalo opće mjerilo za toliko puno stvari. Prijatelji, slike, pičke isusa. No, slike ne govore koliko se dobro zabavljamo vani, nit broj internet poznanika govori koliko prijatelja imamo. Ali ljudi to izvlače kao argument. I onda ja odmah mislim da im je iq točno duplo niži u odnosu na prijašnju procjenu. Ne znam čemu bi se veselio više, što je čudno. A smisao za humor ne znači rez osjećaja u momentu kojem bolnu temu presječemo dosjetkom. To je više tik. I onda sam ja naizgled ok. A nisam ok. I u redu mi je razmišljat o tome, te prezirem ljude koji to ne čine. Koji šute. To je zapravo više od šutnje, ali nazovimo to šutnjom i prezirimo to potiho. I govorim o sebi u množini, što je već razlog za samoudaranje nogom. I onda ostaju zvučnici, besmisleno pisanje nesuvislih tekstova i poneki dramatski glasni uzdah koji samo ja čujem. |
|
Upravo sam shvatio da ni kao klinac nikad nisam maštao o budućnosti. Nit planirao budućnost. Jer sam bio uvjeren da nemam budućnost. Sad kad gledam to, čudno mi je. Kak je moguće da ljudi ne izmaštaju stvari do ibera. Ja sam uvijek maštao o tome da dobijem kvalitetnu početnu točku za budućnost. Upisan faks negdje vani. U biti, svaki put sam i poluuspio i tako dobio potvrdu vrijednosti, iako nisam mogao ekšli otić na faks van, jer sam imao manje novaca nego retardirana vjeverica lješnjaka. U pustinji. Nikad nisam mislio da ću doživjet 32 koliko sad imam. Nit sam mislio da će me netko kog ću ja voljet voljet onoliko koliko ja njega, ni na taj način. Ok, to se i nije dogodilo. Ali sam i dalje živ i kao imam planove. Ali nemam planove. Uvjeren sam da će sve propast i da će mi isus još jednom porinut mrtvog krokodila u prkno. Okrenutog iznutra van, da me ogrebe i da me onda peče sve. Teško je objasnit ljudima koji nisu živjeli na cesti, selili milijardu puta i prošli jebeni križni put u djetinjstvu napor truda, kad toliko truda potrošiš na obične stvari kao što su recimo pokušaj buđenja i ne imanje suicida kao prvu misao. To stvarno jest trud. Dodajmo tome nešto humora i dan se da preživjet. I tako, dan po dan. Godina po godina. I ništa se ne događa. Trideset i dvije godine kurčine. Kratki periodi samozavaravanja garnirani humorom. Koji je crn poput sotoninog analnog otvora. Nemam dovoljno artikuliranu misao da izrazim suptilnu tugu koja me već dugo prati. Stručnjaci bi to nazvali depresijom vjerojatno. Meni se teško ustat ujutro. Il popodne. Ikad. I onda bit budan i znat da postojim. I to ja ne mogu objasnit samo tako, jer neću naići na razumijevanje, ali na to sam već navikao pa me boli kurac. Ne vjerujem da će se ikad ikaj dobro dogodit. Iskreno ne vjerujem. Veselim se u momentima. Ne postoji stalna prisutnost toga. Nema smisla više jebat isusa boga svijetu. |
01.02.2010., ponedjeljak
...
|
Ja stvarno iskreno ne želim više upoznavat žene uopće nikako nimalo. Ako i upoznam, želim da to bude mozak koji ću voljet najjače ikad i želim da taj mozak voli mene i isuse bože, zapravo trebam bombu i želim ju užasno bacit na svijet. Hvala. Jako sam štur i retardiran u zadnje vrijeme i ne volim svijet. Svijete, nemam ti više ništa ružno za reć, jer je previše toga. Tuga i jad. Ništa više. |
29.01.2010., petak
dobar dan
|
Ja imam najbeskorisnije talente ikad. Mogu napisat sve ikad na svijetu ikad pijan najpijaniji ikad sa minimalno ili nikoliko pravopisnih grešaka. Moji talenti su beyond beskorisnog, jer kad i jesam u takvom preintoksiciranom stanju, osim što pišem užasno prebrzo, tako da mozak ne shvati kaj pišem, pišem apsolutne idiotizme. Što eto, ima smisla, s obzirom da mozak ne razumije kaj pišem. Večeras sam jako jako sretan. Mislim, ta sreća vjerojatno nema veze s isusovim mozgom nikoliko, ali eto. Ja obično kad izađem van, od 100 žena prisutnih vidim jednu koja mi je zgodna i ta je onda na kraju glupa ko kurac, ili me ne doživljava uopće na najjače. A večeras propustih neku djevojku do šanka i onda sam skužio da mi je prezgodna. I onda sam ju gledao najglupljim pogledom retardirane koale smrti i svega lošeg iduća 2 sata, ne bi li ona inicirala komunikaciju. I onda sam joj rekao da ne znam kaj bi joj reko te kako se zovem. Ona je rekla isto. Nekoliko desetaka minuta kasnije smo se ljubili. Bio sam jako sretan jer je jako zgodna i simpatična i sve i dizajnerica je, al ne muška jer su oni svi najjače gej. Ne znam. Ja sam duboko emotivno sjeban proteklom godinom, čini mi se. I nepovratno. Detalji koji daju natruhe potencijala bilo čega u momentu su ono kaj me tjera na preživljavanje. Postoje ljudi kojima je nebitno kaj rade, dokle god ispunjavaju svoje potrebe u tom razdoblju, koliko god sjebali nekog drugog. Ne u momentu, u razdoblju. A i u momentu. I dalje nemam jebenog pojma kaj bi napisao. Sjeban sam iznimno. Repeat. Repeat. Repeat. Ali i dalje se svima najebem matere jer mogu. Po svim kriterijima. Phew. Laku noć. Ovo je pripadajući soundtrack. To prvo otvorit i na repeat. http://www.youtube.com/watch?v=tUTHDDO88lc |
| < | veljača, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Ovo volim jako
Tim FollinAeon Spoke
Cynic
Pire krumpir
Kukuruz
Komunikacija
Duhan
Smashing pumpkins
Informativni kutak
FejsbukMajspejs
Sane majspejs
Stvari koje stavljam na youtube